Seduce my mind

Shvatio je da mu ona nije samo bliska, nego da on sada ne zna gdje završava ona a gdje započinje on...

19.09.2017.

Movie night

Kada se moraš pomiriti sa fizičkom odvojenošću od svoje jače polovine, to uglavnom predstavlja završavanje svih ikada započetih, a do tog trenutka zanemarenih, projekata... to znači i ubijanje od posla i potpuno pripremanje materijala za naredni radni dan... završavanje mjesečnih planova i rasporeda zadataka za tim kojim rukovodiš i ponaosob planiranje svakodnevnih obaveza za nekih 40 ljudi... i onda shvataš da si postao pravo čangrizavo cjepidlakasto namrgođeno šefovsko govno... pa staneš na loptu, objasniš sebi i njima da ste skupa u teškoj situaciji i nastaviš da se ponašaš čangrizavo i ideš sam sebi na živce! I na kraju ne kontaš šta si zapravo želio da kažeš i koji je smisao posta koji upravo pišeš... Nađi film i napravi sebi kafu, dok te cijeli svijet nije zamrzio.

12.09.2017.

Mala, velika moja...

Postoje ti neki dani u kojima ne želim da govorim, da mislim, da odlučujem... želim samo tvoj snažni zagrljaj i tvoj dah na svom vratu. U noći kao ova što je, ne želim da slušam, ne želim da razmišljam o poslu i o zadatku koji slijedi, niti o zadatku koji je već prošao i postao hrpa bajatih vijesti i binarnih ostataka nekog velikog slučaja... Želim samo tebe, beskonačno... Iščekujući zvuk tvojih koraka, lutam i u moru svega se nesvjesno vraćam u oazu opuštanja i starih, nezaboravnih stihova u carstvu Carmen Ezgeta u koje zavirujem s vremena na vrijeme, još od srednjoškolskih dana. Nije li to sreća, najveća... Imati ovoliku ljubav u sebi prema jednom čovjeku i biti svjestan da je zaslužuje... da zaslužuje još više...

11.09.2017.

Ja slusam vas, a mislim o njemu. Volim ga, ja sam njegova ljubavnica, ne mogu da izdrzim, plasim se, ja vas mrzim...

Nije li se baš svakoj ženi desilo barem jednom u životu: voliš i voljena si, šteta što su to dva različita muškarca. Zvuči cool i filmski, međutim, u stvarnosti je mnogo teško. Nekako dolazi do duple doze boli, je mi žene prvo patimo za sebe, a onda patimo i za muškarce koji pate zbog nas. Uvijek ću tvrditi da su dvadesete najteže godine za cijeli život, prema iskustvu svih žena koje poznajem. Zašto to pominjem? Zato što sam godinama tražila sreću na pogrešnom mjestu, tj. sa pogrešnom jačom polovinom. Muškarac koji meni treba, treba da bude na prvom mjestu baš to: jača polovina. Mene. Takve sam naravi, da mi nije strano preteške odluke donositi sama, najteže stvari rješavati sama, laktati se sama kroz život i doći tamo gdje sam sad. To je posljedica nečeg drugog, ponajmanje urođena osobina, čemu ću vjerovatno s vremenom dati malo više prostora. Međutim, kada u četiri zida odbacim tu ljušturu, treba mi oslonac. Treba mi neko psihički jak kao ja ili jači od mene, treba mi fizički oslonac i fizički osjećaj sigurnosti i pripadanja nekom, treba mi toplina i zagrljaj muškarca koji je zaslužio biti tu pored mene. Treba mi zaštitnik. Koliko god njima izgledala kao nedodirljivi debelokožac, toliko mi zapravo treba čvrsta muška ruka. Čvrst karakter. A postoji takav, vjerujte da postoji i da se vrijedi boriti. Kad ga pronađeš, sav svoj život ubaciti u scenario njegovanja i življenja te sreće.

10.09.2017.

U meni postoji druga, ja se nje bojim - ona je zavoljela njega i ja sam htjela da te mrzim, ali nisam mogla da zaboravim onu koja je bila ranije...

Postoji neka druga, mudrija i hrabrija Ja, ne bojim je se, čak šta više, zajedno smo mnogo jače. To je valjda onaj drugi dio nas koga svi u tinejdžerskom dobu tjeramo od sebe, a sa dolaskom nekih zrelijih godina objeručke prihvatamo nazad i tražimo kurs po kojem ćemo nastaviti dalje. Kao što ne postoji glupo pitanje (postoji samo glup ili nikakav odgovor), tako ne postoji problem bez rješenja. I zašto baš: problem? Kako samo zvučna, kako zastrašujuća, kako sudbinski nerješiva riječ, teška kao olovo, crnja od najtamnije noći. Ne postoji problem, postoji samo situacija sa manjim ili većim otežavajućim okolnostima. Za sve u životu. Kada bi toj spornoj situaciji, koju nazivamo: problem, pristupali sa više različitih strana, malo je analizirali i upotrijebili sve svoje snage i mogućnosti, problem bi nestao. Na studiju Ekonomije, o kojem će zasigurno biti više riječi na ovom Blogu ubuduće, upoznala sam divnu profesoricu od koje sam učila prve korake SWOT analize. Koristim je u svemu i svakodnevno. Dragi moji, bar jednom jedan svoj problem posmatrajte sa strane kao neko drugi, kao slučajni posmatrač, posmatrajte ga kao situaciju i ne ponavljajte tu tešku kao olovo riječ: problem. Sve će biti puno jednostavnije... Jednom sam, radeći na jednom ženskom portalu, napisala motivacijsku karticu, koja mi je značajnija od svih drugih: Preplivala sam okeane, tako da se ne plairam udaviti u potoku. Žena sam i mogu sve.

09.09.2017.

Što je sredina bila surovija prema Ani ona je postajala destruktivnija

Inspiraciju za pisanje nisam imala uvijek, ni oduvijek. Mislim, zapravo sada sam već sigurna, riječi se nižu beskonačno samo kada sam zaljubljena, kada volim, kada pripadam... Ovo je moj novi kutak, ali ništa manje važan od nekog drugog ili prethodnog. Zašto Ana i ovaj put? Cijeli život je samnom. Svako ima svoje najdraže... knjigu, pisca, film, balet... Ja imam Anu. Uvijek je tu, zauvijek je postala dio mene. Težak je nekako ovaj dan, kišovit, tmuran, a pun nekih neprijatnih, tužnih vijesti, u svijetu, u regiji, u BiH. Napustio nas je Ljubiša Samardžić. Polahko, ali sasvim sigurno, ta kompletna generacija odlazi. Nek nam je Bog na pomoći s ovim što ostaje nakon njih, nama i našoj kulturi. Regionalnoj. Sjećanje ću da postavim baš sa ovim linkom, zato što je jedini, umjesto brojnih portala, za koje sam sigurna da se još godinama neće brisati. Bila je to prva vijest koju sam pročitala jutros, uz prvu današnju kafu. Hladan subotnji dan me držao u kući, bez volje za bilo kakvim spremanjem i napuštanjem tople deke i mog Nosonje. Nosonja je ime moje šolje za tople napitke: kafu, čaj, toplu čokoladu i sve drugo što može da se pije toplo. Samnom je evo tačno 15 godina.

09.09.2017.

Zavedi mi um i imaš moje tijelo, pronađi mi dušu i imaš me zauvijek...

Ah, taj Dostojevski i svi ti Rusi... Šta god se dešavalo, dobro ili loše, uvijek je tu neki Dostojevskijev Idiot ili neka Tolstojeva Kiti, da proprate događaj onako po ruski, burno, tajanstveno, a za dugovječno pamćenje. Moj život nije ni sličan ovim cijenjenim, uglavnom tužnim i nesretnim Ruskinjama, pa ipak, Anu dožviljavam kao svoje drugo Ja, njenu dušu i njenu Ljubav osjećam kao svoje. Zašto, nemam pojma, nikad nisam bila baš toliko nesretna. Ili jesam, samo to sebi nikad nisam priznala. Nisam imala hrabrosti. Tridesete ti donose neku čudnu samospoznaju, zbog koje se konstruktivno iskritikuješ zbog čega ranije nisi pribjegavao modernim psiholozima, afirmativnim ritualima tokom kojih bi sam sebe izdigao na višu razinu sa kvalitetnim argumentima zašto je to tako i zašto je baš tvoj život baš takav kakav jeste na najbolji način dotekao do tog momenta, zašto je sve to ispravno i kako da kvalitetno nastaviš ići naprijed sa samopohvalom za sve dobro što učiniš, sa motivirajućom kritikom da obilježiš ono što si pogrešno napravio i da budeš najbolji sam sebi.

08.09.2017.

Njene sjajne, sive oči... zaustaviše se na njemu ljupko i plašljivo, kao da ga je poznavala...

Poznavali su se godinama, dijelili isti prostor silom prilika, kretali se svojevremeno u istim krugovima, ne komunicirajući mnogo. Pa ipak, kada bi se našli u krugu istog, neobavezog razgovora zajedničkih kolega, otvoreno bi pokazivali antipatiju, neslaganje i žustro argumentovanje protiv mišljenja onog drugog. On je nastavio putem kojim je i krenuo, ona je digla ruke od svoje prve ljubavi pod velom ogorčenosti zbog nepravde sa kojom se, za razliku od njega, više nije mogla nositi. Otišla je na drugu stranu, zaplovila vodama Ekonomije i danas je veoma uspješna u poslu koji radi, a pored toga nikada nije stala sa ulaganjem u sebe i nadogradnjom svog obrazovanja i kvalitete života. On je izuzetno uspješan i veoma zapažen mladi novinar i urednik. Jedan sasvim slučajni susret vratit će ih tamo gdje su prvi put ukrstili svoje poglede i razmijenili prve, tada apsolutno suprotstavljene riječi i stavove. Odrasli su, sazreli, izgradili svoje ličnosti i postali su: veoma slični. Sasvim slučajno, pred sami kraj ljeta, sreli su se u njenom rodnom gradu, u kojem je odrastala pod kišom snajpera i ostalih ratnih i poratnih pošasti, u gradu čiji svaki kamen odlično poznaje, u kojem živi i radi. I on ga osjeća svojim, već je dugo tu da bi bilo drugačije. Idući prema njoj prvi je shvatio. Naklonjen, širokog osmijeha i izuzetno ljubaznog tona i pogleda pozdravio je. Njene umorne oči "zaustaviše se na njemu ljupko i plašljivo, kao da ga je poznavala"...


Seduce my mind
<< 09/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930

MOJI LINKOVI


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
325

Powered by Blogger.ba